Kad od crnila nastane haljina s raznobojnim ružama…

Da se najljepše priče pišu iz najtužnijih i najtežih životnih situacija, govori i kreacija i pismo I. F. štićenice Otvorenog centra ,,Bona Fide” iz Pljevalja. Nakon 11 mjeseci provedenih u centru i radno-okupacione terapije, I.F. je jedne večeri počela da veze. Ono što tada niko nije mogao znati, jeste da će ona da izveze najljepšu priču. U nastavku pročitajte priču I.F. o zahvalnosti zbog pružene podrške, prihvatanju sebe i pronalaženju mjesta u ovom nesavršenom svijetu.

Pismo mojoj nesavršenoj haljini

,,Draga moja…

Provele smo neko vrijeme zajedno. Iako te nisam rodila, samo sam te sašila, ali osjećam se kao tvoja majka. Jer, ako majka godine svoga života, svoje suze i radosti vidi na licu svoga djeteta i ja u svakoj tvojoj šari, u svakoj izvezenoj ruži,vidim dane i godine svoga života. Tvoja boja je u početku bila crna. Bila si samo obična crna haljina. To je tada bilo sve što sam ja mogla i znala reći. Za mnoge ljude crna je samo jedna boja. Za nas dvije, crna boja je bezdan tuge i rastajanja i u njoj su sabrane sve naše crne, neprospavane noći. U crnoj boji smo bile ostavljane, ponižene, u crnoj boji je bio naš izgubljeni pogled bez nadeNaša crna boja pamti ruku nasilnika, pamti vrisak u crnoj noći, samoću. Tada sam, draga moja, vjerovala da je crna boja ona kojom će moj život biti oslikan od početka do kraja.

A onda je došla pružena ruka, utjeha. Došle su prve riječi podrške kada sam prvi put čula: Znam kako ti je, ne brini, može biti bolje!

I tada sam tvojoj crnoj boji poklonila jednu crvenu ružu sa zelenim listovima. Zapravo sam htjela izvesti samo pupoljak, nisam imala hrabrosti za više, ali su me riječi podrške koje sam čula ohrabrile. Ta ruka razumijevanja na mom ramenu me ohrabrila i usudila sam se da na tvojoj crnini izvezem lijepu, rascvjetalu ružu.

O Bože, kako je ta ruža izgledala usamljeno, kao da pliva beskrajnim crnim okeanom, bez nade da će ugledati obalu, da će naći svoj smiraj.Zato sam joj izvezla još jednu ružu da joj pravi društvo, kao dvije sestre. Da su mogle pričati, progovorile bi o noćima kada sam sebe krivila za ono što se desilo, kada sam razmišljala kako sam ja mogla biti bolja, trpiti još više, odigrati uloge koje mi dodjeljuju, moji roditelji, moja porodica, moj grad…A onda sam opet vidjela pruženu ruku i čula riječi ohrabrenja: Znam kako ti je, ali može biti bolje, ti zaslužuješ bolje!

Dvije ruže na tvojoj crnini više nisu bile dovoljne, pa sam za samo jednu noć sašila deset, i dvadeset drugih, i uhvatio me strah. Hoće li to biti ona ista haljina, hoće li to biti isti, moj život koji ona oslikava? Smijem li se ja toliko promijeniti?

Ti zaslužuješ da bude bolje. Ti si kreatorka svog života i sada je vrijeme da sebi dodijeliš ulogu vrijednu življenja- bile su riječi koje su moj strah činile nevažnim!

Odlučila sam tada da ti budeš sva pokrivena ružama. Tamo gdje su bili tragovi udaraca na tebi, evo poklanjam dvije, tri ruže. To je moj životi ja sam ponosna na njega, ali sada želim da sebi dodijelim ulogu kakvu ja mislim da zaslužujem. Tamo gdje je bila utisnuta tuga ponižene, poklonila sam još jedan pregršt ruža, tamo gdje su crne i besane noći utisnute u tvojoj crnini, izvezla sam najljepši, bijeli cvijet.

Mi se, draga moja kćeri, nismo promijenile, samo smo odlučile da pokažemo koliko smo lijepe, koliko je važna podrška drugih hrabrih žena i da konačno živimo ulogu života koju smo same odabrale.